Povratak u nevinost
Nije znala kako se našla ovde, niti šta je nateralo da to uradi, znala je samo da je vozila kao sumanuta po toj hladnoj i vlažnoj noći. Nije smela da stane, jer bi joj onda navrle misli koje bi puzile i puštale svoje korenje svuda po telu izazivajući drhtavicu i onda bi se zapitala "Šta to sada radim?" A odavno nije bila svesna svojih postupaka, sve kao da se odigravalo mimo nje i njenih saznanja.
Nije bila deo sopstvenog života. Zato je nastavila da vozi preko tog već izgaženog puta punog uspomena koje su joj ledile krv i gušile disajne puteve. Dobro je znala taj afalt, više nije bio topao i mio, već je mamio svojom ostarelom podmuklošću.
I to drveće okolo, kao da je krilo sve- čitav ovdašnji život, mračno u svojoj ideji i zamisli, neprijateljski suvo i tamno oronulo.
Farovi su daleko osvetljavali put i ukazivali na most. Isti kakav je pamtila a opet drugačiji, manji i beznačajniji. Iznenada nešto pretrča ispred nje. Ona zakoči naglo, tako da je skroz iskočila iz sedišta, za malo, samo za malo je zgazila to nedužno biće ludo u svojoj želji za životom, nesvesno težine i zlokobnosti istog. Izadje, zalupi vratima i pogleda krhku srnu koja otrča dalje, a mesec je mamio pogled, presijavajući se u mirnoj rečici sa obe strane okruženoj debelim drvećem i rastinjem. Rečica, izgledala je tako dobroćudno i milo, izgubljena u ovoj sredini, a opet tako prirodno sjedninjena sa ostalim činila je savršennu celinu uskomešanih osećanja.
Da, to je bilo ono što je najviše vuklo ovamo, osećaj stalnosti, mirnoće i spontanosti. Osećaj prirode koja se preliva sa vazduhom čistim i punim, crne noći koja sa sobom nosi tajne koje zaboravlja vedro jutro i opet u krug.
Saznanje da ne može da ode nigde, a da je ovo mesto ne doziva u snovima i prikupljenim sećanjima koja su se sada pretvarala u suze- teške i krupne. Suze, koje su se slivale niz lice mekano i nemirno.
Istina je da je deo ovoga, koliko god mislila da je zaboravila i da je sve bio san. Deo je celine koja nije savršena, čiji su nedostaci i veći nego dobra, ali nešto na čemu se treba raditi i na čemu je znala da mora da radi. Jer je kao reka, uskomešana sa rastinjem koja svojom lepotom obasjava sve ostalo čineći idilu. Oduvek je bila deo te slagalice. Sve ovo joj je pripadalo kao što je ona pripadala njemu, više nego što je i bila svesna.
Svež vazduh je učinio svoje, razbistrio misli i ona odluči da je vreme. Udje u auto i odveze se dobro poznatom sredinom.
A pun mesec se smešio, čudno, pomalo pokvareno, ali snažno.
Vratila se i to kao da je sve osećalo.